Subota, 18.9., na početku Bikčevićeve staze, 44. generacija planinarske škole Velebit okupila se za svoj prvi izlet. Vrijeme se mijenjalo iz dana u dan pa čak i iz sata u sat, ali uz malo početničke sreće, kišni oblaci su odlučili ne praviti probleme i ostavili ekipu bez blata i navlačenja kabanica. Ambicioznih i uzbuđenih školaraca okupilo se 19, a iskusnih instruktora 14. Prije samog kretanja na prvi zajednički uspon, simpatični voditelji škole Daria i Dragan upoznali su polaznike s pravilima kretanja u grupi i ponašanja na planini. Instruktori su podijelili kompase i karte, a Ivana, inače voditeljica izleta i poznatija pod nadimkom Hesica, objasnila je plan puta i strogo upozorila da se nju na čelu kolone, ne prestiže!
Grupa je krenula stazom broj 19 poznatijom kao Bikčevićeva staza no ubrzo ju napustila i krenula prema Strmopeću. Već kod Oštreca je krenulo "masiranje" instruktora o čitanju karata, konkretno o pronalasku trenutne lokacije na karti. U svrhu toga su demonstrirali pronalaženje sjevera uz pomoć kompasa te tumačenje planinarskih oznaka, stručnog naziva markacije, koje označavaju staze. Nakon toga uslijedila je prva veća pauza od desetak minuta kod Planinarskog skloništa Njivice u svrhu okupljanja raštrkane družine.
Stazom broj 18 nastavio se put prema Hunjki. Na makadamu se zastalo te na već uhodanom praksom određivao sjever i tražio položaj na karti. Nakon otprilike sat vremena hoda vesela ekipa našla se na livadi iz sna - Danjke. Nakon kratke pauze nastavio se put.
Nakon otprilike tri sata od polaska školica je stigla na granicu grada Zagreba i Krapinsko-zagorske županije, na livadu Hunjku. Tu je uslijedila konkretna okrijepa. Osim ića i pića, na Hunjki je Josip držao predavanje o sadržaju planinarskog ruksaka. Iskusni i zanimljivi instruktor je, detaljno nadasve, pokazao što bi sve planinarski ruksak trebao sadržavati. Josip je uvjerio sve prisutne da je spreman na svaku priliku i nepriliku. Prezentacija je odslušana s velikom pažnjom ali i nevjericom koliko stvari je potrebno nositi u planinu. Drugi instruktor, Domagoj - planinarska enciklopedija je potom pričao o samoj Medvednici, stazama i njihovom nastajanju. Najzanimljivi dio je bila priča o gospodinu Horvatu, strastvenom planinaru, koji je sam izgradio 500 kamenih stepenica kako bi se planinari mogli lakše spuštati sa Hunjke.
Odmorni planinari su napustili livadu Hunjku i zaputili se prema sada poznatim Horvatovim stubama. Ovo su mnogi pripadnici doživjeli kao zahtjevnijim dijelom jer je put vrlo nezahvalan te je potrebno pratiti tlo ispred sebe. Na početku stuba se nalazi "Patuljkova špiljica", rupa u stijeni u koju bi se mogao uvući čovjek nižeg rasta. Oni koji su zavirili u špljicu, kažu da su unutra vidjeli 7 patuljaka, a neki kažu da su čak vidjeli i Snjeguljicu. Na kraju stepenica nalazi se mala spilja Medvednica od nekoliko metara kroz koju i vodi sama staza. Proširenje unutar špilje dovitljivi instruktori su odmah iskoristili kao mjesto za fotografiranje školaraca.
Nakon spuštanja stubama, plan je bio doći do planinarskog skloništa Srnec, ali ono je nažalost povijest. Umjesto odmora na toj lokaciji, uslijedila je uobičajena procedura pozicioniranja na karti. Sa Srneca se Mljekarskim putem došlo do Sljemena gdje je ekipa opušteno i veselo pozirala.
Nakom Sljemena i 20 minuta hoda prema Puntijarki je uslijedila druga konkretna okrijepa. Nakon opuštanja tim se spustio prema parkiralištu gdje je sve i počelo. Na završnoj dionici, dio školaraca je dobio zadaće koje su sa zadovoljstvom prihvatili. Na ulazu pred Bikčevićevu stazu je uslijedilo zadnje prebrojavanje. Izlet je završio oko 18:00 sati. Instruktori i voditelji su malo podcijenili ekipu jer su planirali ukupno hodanja oko 6 i pol sati te spuštanje po mraku. Ukupno je odrađeno 5 sati hodanja odnosno 17,5 kilometara. Izlet je uspješno završen pivama i razgovorom o daljnjim avanturama od kojih je iduća već sljedeći vikend kada će ekipa biti suočena s Kumom u Sloveniji i to na dva dana.
Ivana, Klara, Marin i Lovre
