Moslavačka gora
Unatoč tome što je na rasporedu bio jednodnevni izlet na Klek, 4 dana prije polaska dobili smo obavijest da se ide u Moslavinu na dva dana. Bivakiramo na otvorenom. Šok i nevjerica. Biva-šta? Cerada? Vani? Pa hladno je :( Na sastanku četvrtkom izlažemo plan puta i nakon Tonćinih riječi ohrabrenja još nekoliko neodlučnih prihvaćaju izazov i na kraju ukupno 17 školaraca, uz 3 voditelja, polaze na najveći izazov generacije 2021. Malo iza 7 sati ujutro, okupili smo se kod Glavnog kolodvora kako bismo ulovili vlak koji je kretao u 7.37. Putnički vlak je bio novijeg datuma, bez kupea, tako da smo se raspodijelili po vlaku uzduž i poprijeko. Iako smo pokušali izbjeći neizbježno, na Dragecov podsjetnik, izvadili smo zamke i krenuli vježbati čvoriće. Bili smo sramežljivi na početku, ali s vremenom smo počeli sve hrabrije plesti čvorove te smo uskoro cijeli vlak zabavljali svojim umijećem. Početni podsmijeh konduktera i slučajnih suputnika pretvarao se u podršku i ohrabrivanje. Dolaskom u Popovaču podijeljeni smo u grupe, podijeljeni su kompasi i karte te smo uskoro smjelo krenuli prema prvoj točci na našem putu - birtiji uz benzinsku postaju. Nakon kratkog kofeinskog razbuđivanja spremni smo krenuti prema pravoj prvoj točci - Planinarskoj kući M. Slatina. Na ovome izletu put su vodili školarci, koji su se, naravno, vrlo dobro pripremili za svoj zadatak (izgubili smo se čak manje od 3 puta)! Nakon nekoliko sati ugodnog hoda po makadamu, šumi i poljima okupljamo se na stepenicama crkve pored planinarske kuće koja je, kako smo i očekivali, zatvorena. Dan je ugodan, sunčeve zrake nam miluju lice dok žvačemo sendviče, čokoladice i druge planinarske specijalitete. Komentiraju se konji koji su nas tek 15ak minuta ranije protjerali s polja u koje smo zalutali pred sami kraj. Zašto su potrčali tako agresivno prema nama? Jesu li bili samo znatiželjni ili neprijateljski nastrojeni?
Mnoga pitanja ostaju otvorena, mi pak nemamo vremena za previše filozofiranja jer smo u zaostatku, a čeka nas još duuugi put. Jelengrad je iduća stanica gdje nakon kratke pauze i foto sesije nastavljamo dalje, prema Kaluđerovom grobu. Uskoro se počinjemo pitati u kojem momentu će nas zadesiti mrak jer postaje već neupitno da će se bivak slagati po mraku. Moral počinje blago opadati, grupe su se pomiješale i uskoro to dolazi na naplatu. Troje školaraca je zaostalo iza, a uskoro doznajemo da su se pogubili. Teoretiziramo da su vjerojatno krivo skrenuli prije Kaluđerovog groba, što ispada točno. Ovdje gubimo nekih 30ak minuta na čekanje i traženje, no ionako već znamo da će nas mrak zapasti prije odredišta, tako da nema previše nervoze. Nastavljamo prema Bazi, mrak je već pao pa ju nismo ni primijetili. Približavamo se jezeru Mikleuški te livadi koja će glumiti naše krevete na jednu noć. Ruksaci postaju sve teži, sve češće se čuju pitanja 'koliko još?', 'jel to zadnji uspon?!'. Oko 21 sat konačno stižemo na jezero gdje nas uz vatru čekaju Ana, Luka, Josip, Tonćin suprug i Ozren, vlasnik OPG-a kod kojeg sutradan objedujemo. Tu je i Vjeran koji je stigao biciklom nekoliko sati ranije. Tonća nas časti sa suhomesnatim delicijama i odličnim moslavačkim škrletom. Nakon kratke okrijepe slažemo bivake po mraku, a zatim nastavljamo ugodno druženje uz vatru, kobasice i gitaru. Uz brojne hitove, fino vino, osvježavajuće mineralne i dobro ispečene kobasice, dio ekipe veselio se uz vatru do ranih jutarnjih sati.
DRUGI DAN
Nakon nekoliko sati (ne)spavanja na zemlji, probudio nas je milozvučan glas našeg dragog voditelja. Htio nas je izmamiti iz bivaka da vidimo prekrasno šumsko jutro, međutim nismo se dali. Udomaćili smo se ispod svojih cerada i teško nas je bilo motivirati da krenemo dalje. Međutim, kako to obično biva, sve što je lijepo kratko traje te smo oko 8:30 svi lagano krenuli pakirati stvari i spremati se za još jedan dan u šumama Moslavačke gore.
Prva postaja dana bila nam je Bela crkva, bivši pavlinski samostan iz 13. stoljeća u čijoj blizini se nalazi izvor vode. Iako su ruševine samostana bile impresivne, većinu školaraca je više zanimao izvor vode na kojem su se mogli napiti svježe vode (vino ima svoju cijenu). Napunivši boce tekućinom života, krenuli smo u osvajanju vrhova Moslavine. Nakon 40ak minuta, stigli smo na vidikovac kod vrha Visa. Stižemo na predivni proplanak gdje upijamo zrake sunca i odmaramo se dok se voditelji pripremaju za poučavanje.
Naučili su nas kako se rade gelenderi i čemu služe te smo sami morali napraviti svoj gelender. Vježba je bila zabavna i poučna. Puni znanja i sunčevih zraka, krenuli smo u pohod na najviši vrh – Humku (487m). Uspon nije bio izazovan te smo brzo osvojili još jedan vrh. Iza kratke pauze, odlučili smo brzo krenuti natrag prema Beloj crkvi da se grah kod Ozrena ne ohladi. Hodali smo uz potok Crkveni jarak te uživali u lijepoj šumskoj prirodi i brojnim novim drvenim mostićima. Ponovno smo došli do Bele crkve i slikali se kako bismo obilježili naše pedesetkilometarsko putovanje. Službeni dio smo obavili, sada je bilo bitno samo jedno: doći do graha. I stići na vlak. Nakon dulje šetnje makadamom napokon smo došli do Ozrenovog OPG-a gdje nas je čekao grah s kobasom (ili povrćem), kiflice i svježi napitci. Sretni što napokon možemo sjesti na prave klupe i jesti iz tanjura, svi smo se posjedali i krenuli objedovati.
Na našu žalost, sreća nije dugo trajala – trebali smo stići na vlak! Najedeni i osvježeni krećemo na zadnju etapu našeg putovanja: hod do vlaka. Predstojala nam je dvosatna šetnja prema vlaku koji kreće iz Moslavačke Gračenice. Šetnja je bila vrlo lijepa, ali poprilično neugodna jer, kao što svi znamo, asfalt i gojzerice se ne vole. Na putu do vlaka prošli smo brojna polja, mala moslavačka sela i susreli se s mnogim domaćinima u tim područjima poput krava, konja i kokoši. Unatoč lijepoj okolini i dobru vremenu, jedva smo se uspjeli dovući do vlaka – 50 kilometara u nogama nije mala šala! Vlak nas je pokupio oko 19 sati te nam je uslijedilo putovanje do Zagreba. Iako smo bili umorni, nekako nismo mogli pojmiti putovanje vlakom bez čvorova pa smo stali vezati čvorove sve dok nismo stigli do Glavnog kolodvora. Nakon dugog vikenda, ekipa se razišla. Oni najsnažniji otišli su u Cug, dok je većina odlučila ostaviti pive za neki drugi dan i otići kući u svoje tople krevete. Treba se dobro oporaviti do idućeg vikenda kada će školica osvajati dvije nove lokacije – Hahliće i Samarske stijene!
Petar i Klara
