Pripala mi je čast uzeti pero u ruke i dočarati vam u ovom kratkom izvještaju predivan izlet koji smo odradili ovaj vikend, točnije 12. i 13. veljače na Stenar. Nadam se da će vam izvještaj biti zanimljiv i da ćete gutati ove dvije stranice ko juhu nakon grape. Moram napomenuti da će pisani oblik biti nešto informativan a i nešto zabavan iako kažu da nisam zabavan ali vi sami prosudite koliko nisam zabavan 😊

Krenimo redom. Okupljanje predviđeno u 06:00, Šuka kasni jer je gulio mango, opraštamo mu jer krvav je to posao i jer je capo di capi. Kasne i bračni drugovi Raljević a njima ne opraštamo jer znamo zašto kasne. Nakon uobičajenog jutarnjeg okupljanja i lagane treskavice na parkingu Kingcrossa krećemo već poznatim putem na kraj Slovenije.

Stižemo grdom zmijavicom do početka pota za Kriški podi te kreće spremanje i provjera opreme prije finalnog pokreta. Lica su friška i nasmijana, vidjeti ćemo uskoro koliko će i ostati takva. Laganim makadamskim putem koji je već zaleđen krećemo veselo na pokret te nakon 20 min dolazimo do skretanja na planinarski put. Nalazimo se na 660 mnv. Kreće serpentina style put te nas sa svih strana okružuju grdobine od stijena i vrhova. Put je posut lišćem koje je iznimno suho a time i sklisko. Oprez je već na početku potreban. Nakon nekog vremena ruksak se osjeti i počinje biti jasno kako će osjećaj biti samo teži.

Prva prepreka je okretna i ima dva roga koja ne bi voljeli vidjeti da idu na vas. Laško se ukazalo. Da se ovaj susret desio na grapi vjerovao bi da haluciniram ili da je fatamorgana. Ovako čekamo da se gospodin odluči maknuti i pustiti nas kroz svoje carstvo. 3 skoka i nestao je.

Idemo dalje te nakon sigurno 4 sata dobrog tempa dolazimo na nekih 1850 mnv gdje kreće grapa. Vrijeme top, sunce piči, cvike su vani, nema vjetra, snijeg i plavo nebo su dobitna kombinacija.

Ovo je moja prva grapa i počinjem shvaćati uskoro kako je iznimno teška a tek sam na pola.

Ispred mene Predrag i ostatak Gurki, iza mene par istomišljenika, polako ali sigurno. Na malo više od pola grape dešava se nešto na što su nas upozoravali i obučili. Padam i ne vjerujem ali instinktivno zabijam cepin i stajem. Ne vjerujem ali panike nema, sve ok, ekipa pita jesam dobro, stabilan. Odgovaram jesam i krećemo dalje. Uskoro nova prepreka, grč u loži. Da li je moguće. Mislim si u sebi, najbolje da me srčani strefi još. Vibor mi daje magnezij i spašava me instatno. Krenimo dok sam dobar. Grapa odrađena sa nevjericom koliko mi je snage oduzela. Ovo će biti zanimljivo mislim si u sebi.

Upravo je 17:00 te su neki su već na Grivi 2050 mnv oko doma i kuhaju su čaj dok neki tek polako pristižu. Na suncu kreće lagana rekuperacija. Standardni čaj, juhica, gulaš, tko što voli i može u tom trenutku staviti u sebe. Ne priča se koliko je teško bilo do sad. Sviđa mi se to. Tiha patnja. Ali osmijeh i šala su i dalje tu. Zimska soba je spremna, imamo deke imamo podloge, sve je taman. Svi se već oko 18 sati lagano pripremaju za ulazak u vreće i izgleda da će ovo biti najranije spavanje ikad nekima. Dogovor pada kako je dizanje u 03:40 te polazak 04:00. Šta su drugi radili ne znam ali ja sam spavao kao zaklan od 19:00 do 02:00 kad me probudilo meškoljenje, priča, ustajanje, mislio sam to je to ajmo dizanje. Međutim tek je 02:00 te se desilo neko kolektivno buđenje uzalud. Nastavljamo kako tko još neko vrijem u snu te oko 03:45 ustajemo za pravo. Brzinsko spremanje i pokret.

Početak po noći je za mene osobno bio težak i razmišljao sam nakon 15-20 min. da odustanem. Kasnije sam saznao da početak i nekima drugima isto nije bio bajan. Pitaš se zašto je teško a odgovora nema pa se sjetiš scene iz Dinamovog tunela. Ajmoooo, rekao bi Goca Jurić. Odmah je lakše, i zaista nakon pola sata olakšanje je tu, diše se normalnije i noge slušaju. Trebala je samo malo pogurati  dok se tijelo ne zagrije.

Ubrzo dolazimo do dijela gdje Predrag kaže pazite i nemojte pasti. Sva sreća mrak je i dalje pa ne vidimo padinu. Šalim se, vidimo ju ali se pravimo da ju ne vidimo😊 Napokon izbijamo na završni dio te vidimo kristalno jasno ispred sebe vrh. Dolazak na vrh Stenar cca par min prije izlaska sunca oko 07:00. Slikanje i predivan izlazak sunca te pogled na Triglav, Križ, Kriški rob, Dovški Pihavec, Spodnji Stenar, Dolkovo špico, Škrlaticu, Cmir, Begunjski vrh, Bovški Gamsovec, Planjo, Razor. Divota u svakom pogledu.

Sve što je lijepo kratko traje, tako je nakon 15 min krenulo spremanje i polazak na spust. Tek smo na pola puta te upravo kreće najbitniji dio, spustiti se živ i zdrav do doma. Koncentracija je na vrhuncu, svaki korak se važe, cepin zabija pažljivo. Sve ide po planu, malo sporije zbog umora ali nema stajanja. Volim se osvrnuti oko sebe i udahnuti tu planinu, zato dolazim napokon zadnji u dom. Upravo je 09:00 te kreće ugodna rekuperacija na suncu te je dogovor da se krene oko 10:00 i nešto sitno na spust prema početnoj točci. Udahnuli smo svi još malo tog predivnog svježeg zraka, pozdravili se sa Stenarom u daljini i krenuli prema dolje.

Prije ulaska u grapu, dogovoreno je da jedna skupina u kojoj sam i ja ide lakšim planinarskim putem koji ide usporedno sa grapom sa desne strane. Razdvojili smo se i dobili jasnu uputu od Predraga ukoliko nešto ne štima ili put postane grdi da se vraćamo na početak grape i njome spuštamo.

Šok i vjeverica.

Desilo se upravo to. Dead end. Zar je moguće. Upamti da je na planini sve moguće. Zdenko preuzima odgovornost te sa Ivanom pokušava proći jako grdi nagib i padinu. Mi ostali čekamo na sigurnom sa zabijenim cepinima. Ivan se u jednom trenutku skliznuo ali je odmah zabio cepin i stao. Zdenko u tom trenutku radi najpametniju odluku i kaže da se vraćamo na grapu. Međutim vrag ne da mira i svi još jednom na sigurnom razglabamo i bacamo svoja mišljenja kako da se nastavi ovaj put. Ipak se dogovaramo i dolazimo do zaključka kako je ipak moguće sa malo niže strane odraditi taj prijevoj i odlučujemo da ćemo probati. Opet Zdeno i Ivan idu prvi kako bi vidjeli da li taj put zaista ima smisla.

Pridružuje im se i kolega Matko koji odlučuje otići do kraja grape dolje izvidjeti gdje nas put spaja na prvotnu i glavnu grapu što nam je i konačni cilj.

Stvari kreću u neželjenom tonu, Matka nema na vidiku i ne javlja se. Problem je taj da mi svi ostali ostajemo lagano bez snage i nervoza se neupitno uvlači pod kosti nekima. Saznajemo da je Matko kontaktirao Predraga te ga on navodi kako proći kroz gungulu u kojoj se našao. Ja paniku nisam osjetio, jer tko će nas drugi izvući iz ovoga nego naš vlastiti um i tijelo. Zdenko se vraća sa već poznatim vjestima, Matko je prošao težak dio sam i izašao na grapu ali mi ostali se moramo vratiti na početak odakle smo se prvotno razdvojili od ostatka ekipe. Ukratko, nismo ništa snage ovim putem uštedili, dapače još smo se više istrošili. Stajemo i dogovaramo se kako ćemo, Zdenko je smiren i staložen i svakoga pita kakvo je stanje. Svi smo se dogovorili da nema druge nego da lagano krenemo i ako treba stajat ćemo svako malo. Shvaćamo ubrzo da se nismo toliko daleko maknuli od odvajanja na početku te brzo stižemo do grape gdje smo se i razišli prije 2 sata sa ostalima.

U daljini vidimo dvoje ljudi kako se penju grapom prema nama, mislimo da su Slovenci ali ubrzo shvaćamo da su to Predrag i Luka koji nam dolaze pomoći. Hvala Predrag za nošenje ruksaka niz grapu. Osjeti se olakšanje, pogotovo na Zdenku koji je preuzeo odgovornost za sve nas i na tome mu hvala i skidam kapu. Spuštamo se niz grapu ko marinci i pitam se zašto nismo odmah tu išli ali bože moj svatko je mislio najbolje.

Pouka priče, ići samo provjerenim putem pa makar bio „teži“. I ne razdvajati se nikad od ekipe. I ono najbitnije, raditi u timu i poštovati odluke vođe tima. Ponosan sam na nas i na Zdenka.

Silazak na kraj grape je značio barem malo opuštanje. Smijemo se, bacamo krafne i odlučujemo krenuti na zadnji dio pota prema polazištu. Opet serpentina style samo ovaj put noge su gotove i idu same. Kontempliramo lagano i gledamo oko sebe i divimo se prirodi koja nas okružuje.

Dolazimo na parking gdje se još jednom svi zajedno grlimo i čestitamo. Pot je završio i vrijeme je da krenemo za Zagreb.

Epiktet je jednom davno izjavio da postajemo ono čemu dajemo pažnju. Dali smo pažnju ovoj planini te bih rekao da smo postali dio nje u jednom trenu.

Ne znam za druge ali Stenar me slomio psihofizički, ali isto tako pružio nezaboravne trenutke i iskustvo za cijeli život i na tome mu hvala.

Svim sudionicima ovog pota želim zahvaliti na trudu, suradnji, podršci, snazi i volji. Super ste ekipa i sretan sam što vas imam.

Svima planinarski pozdrav i vidimo se uskoro na novim pohodima 😉

Karmen
Dubravka
Luka R.
Luka S.
Luka Č.
Marin
Marko
Matko
Vibor
Ivan
Zdenko
Predrag
Nikola
Moja malenkost

Luka Erić