45. VOPS - Klek

Subota, 02.04. Šarolika družina školaraca 45. VOPS (mislimo pritom na sve moguće boje navlaka za zaštitu ruksaka od kiše) pod vodstvom uvijek dobro raspoložene Tonće krenula je s okupljanjem u predvorju Glavnog kolodvora. Za drugi dvodnevni izlet naše ekipe odabran je Klek, planina iznad Ogulina, visoka 1181m. Ovaj bajkovit kraj oduvijek je inspirirao ljude i budio maštu pa je takva i priča o nastanku Kleka. Jedna od legendi kaže da je slavenski bog Volos kopljem probo diva Kleka koji je na tom mjestu pao i usnuo kamenim snom, a za olujnih noći na samom vrhu planine okupljaju se vještice koje galamom žele probuditi „usnulog diva“.

No, dosta o nadnaravnom, vratimo se mi na naše putovanje.

Put je započeo okupljanjem na Glavnom kolodvoru u kasnim jutarnjim satima 7.15-7.30 ili u slučaju pojedinih, 2 sekunde prije polaska vlaka (08:07h). Do 7 i 45 najkasnije, svi smo trebali doći te lagano krenuti do perona 2 na vlak za Ogulin, ali kako to obično  biva, 1 osoba nam je nedostajala i bilo je biti ili ne biti. Dok je Iva taksista pokušavala nagovorit na jednu turu brzih i žestokih po Zagrebu, naša draga Tonća, pravog velebitaskog duha uspjela je tetu kondukterku šarmirati i vlak smo zadržali na minutu kako bi Iva filmski u zadnjoj sekundi uletila u vlak i mi sretno krenuli u smjeru Ogulina.

Put do Ogulina je bio relativno kratak, a pokušaji spavanja u vlaku vrlo brzo su srezani u korijenu i samo što smo pogledali kroz prozor, zamke su već bile u rukama i lađe zavezane (zapravo, ruke i naslon sjedala). Sigurno već pogađate, naučili smo vezati polulađarac i lađarac (neki od nas i Prusik).

Što se vremena tiče, dočekala nas je lagana kiša, ali putem smo vidjeli da se kiša pretvara u snijeg, te da nas čekaju zanimljiva dva dana.

Nakon cca 2 h stižemo u Ogulin i odlazimo do Zavičajnog muzeja Ogulin, u sklopu kojeg je i alpinistički muzejski postav nastao na inicijativu našeg društva PDS Velebit. Tu smo imali prilike vidjeti mnoge zanimljivosti o povijesti planinarstva, hrabrim pothvatima naših planinara kroz povijest (ali i opasnostima u planini). Jeste li znali da je Hrvatski planinarski savez osnovan 1874. godine nakon što su se trojica ljubitelja prirode (Johanes Frischauf, Bude Budisavljević i Vladimir Mažuranić) ushićenih dojmova vratili s izleta na Klek? I da je na Kleku održana prva hrvatska alpinistička škola? Ako niste, sad znate! Osim alpinističkog dijela prošli smo i ostatak muzejskog postava od čega nas je najviše zainteresirao mugshot Tita, koji se nalazio u ćeliji u kojoj je Tito navodno bio zatvoren. Dio muzeja posvećen je i našoj poznatoj spisateljici, hrvatskom Andersenu, Ivani Brlić Mažuranić. Kao što smo spomenuli na početku, ovaj magičan kraj bio je inspiracija i ovoj poznatoj Ogulinki da hrvatskoj djeci pobudi maštu pričama o divovima, vilama, bogovima te zgodama jednog posebno hrabrog šegrta i njegovog psa Bundaša. Nakon kratke ankete (N = 3) saznali smo da je najzanimljiviji dio bio "onaj koji svijetli", tj. maketa okolice Ogulina u vrijeme Domovinskog rata. Vodič Zdravko je bio ljubazan i s ponosom prikazao njihov muzej u najboljem izdanju.

Dok je Stanko pazio na školarce u muzeju, ostali instruktori otišli su u nabavku hrane za večernji roštilj, a ponovno smo se svi okupili u obližnjem pubu (ogulinskoj inačici Hard Rock cafea) na brzinskoj kavi i raspoređivanju hrane po ruksacima. Nakon otprilike 20 minuta chillanja i razmišljanja kako se ne bi uopće žalili i da ostanemo u Ogulinu, voditelji javljaju vrijeme za pokret. Neki su čak uspjeli pri izlazu iz kafića ćalabrcniti po koji čevap i sir, ponuđen od strane ljubaznih lokalnih mladića.

S noge na nogu veselo hodamo kroz Vučiće gdje dolazimo do početka naše staze te se orijentiramo, tražimo azimut i lagano grupa po grupa krećemo u razmaku od 10 min prema Kneji (livadi na pola puta do našeg odredišta, planinarskog doma Klek). Ako se pitate kad smo točno krenuli i stigli, stvarno ne bi znali jer vrijeme je relativno, a i toliko smo uživali da nas za vrijeme nije previše bilo briga. Do Kneje su se grupe izmjenjivale kao bolidi u Formuli 1, jedino je grupa 1 bila daleko ispred (očito su se žurili zapaliti roštilj). Put do Kneje nije bio prezahtjevan, što nam je omogućilo da uživamo u prirodi jer je cijela planina bila pokrivena friškim slojem snijega. Na svakom raskrižju su se vadile karte i kompasi, ali se gubilo i snalazilo na razne načine. Bilo je tu i napada pojedinih grupa s grudanjem, ali to nije omelo ostale da sretni nastave put dalje. Na Kneji smo ponešto pojeli kako bi povratili snagu i lagano opet krenuli. U ovoj točci puta dobili smo još jednog suputnika, šarplaninca kojeg smo u čast Ivani Brlić Mažuranić zvali Bundaš. Grupe koje nisu bile upućene u ovu činjenicu zbunjeno (a i s pomalo prikrivenog straha) gledale su kako stope članova prethodnih grupa prate ogromni otisci šapa. Je li možda vuk(odlak)? Iskreno, ne bi nas pretjerano začudilo (uz sve te brojne legende). Klek je dom vukovima, mrkim medvjedima, risovima, surim orlovima, poskocima i ostalim divnim stvorenjima. A pred sam kraj puta dočekat će vas i natpis „Dobrodošli u carstvo klečkih vještica“. Hm, da se zapitaš. Putem smo uz poskočicu slušali o veličanstvenom pogledu na Klek s vidikovca do kojeg tek trebamo doći, ali uzalud jer nam je magla uskratila to zadovoljstvo.

Pred kraj uspona dolazimo do najbitnijeg raskrižja u blizini kamenoloma. Tu su se prve tri grupe odlučile na teži, ali kraći put (obilježen i kojim kreativnim padom), dok je četvrta grupa predvođena velikim vođom Dragecom odabrala sigurniji i duži put (kako bi se mogli što dulje družiti). U mnogima je prevladala snaga volje i želja za prolaskom stazom koja daje potpuni doživljaj Kleka kao kolijevke planinarstva. 

Oko 19 sati smo se svi okupili u planinarskom domu Klek na 1000 m nadmorske visine te odmah počeli s pripremom večere (zahvale ekipi koja se potrudila oko toga). Nakon večere se krenulo s opuštanjem uz karte (Bela, Uno, Jungle Speed), Mihaela Gitaru, bezalkoholnim pićima te popratnim vokalima članica Putokaza za jednim stolom.

Ona-kojoj-se-ne-spominje-ime (a isto je kao jedne poznate pjevačice :P) je čak i zaplesala sa veselim domaćinom te tako zauvijek osvojila njegovo srce. Za ove malo mirnije se napravila chill zona uz DJ Maritu u susjednoj sobi. U pristojnim satima je ekipa lagano krenula na počinak jer je sutra ipak naporan dan.

Nakon što su se svi naspavali kao nikad dosada (nitko nije hrkao, palio svjetlo u sobi ili šuškao u kasne sate) stolovi su se postavili za doručak uz kavu. Svatko je dao nešto mesnih narezaka, sira i kruha iz svog ruksaka i podijelio s ostatkom ekipe svoja prehrambena dobra. A i ubrzo su se WhatsApp grupom počeli dijeliti recepti za kruh i banana bread.

Spakirali smo ruksake, pozdravili domaćine, podijelili se u nove grupe te uz novu turu grudanja krenuli sa spustom.

Prvu grupu je predvodio pas Bundaš za kojeg smo u međuvremenu od domaćina saznali da mu je posao planinarskog vodiča samo honorarni, inače radi kao ovčar u blizini Kneje.

Vrijeme se poboljšalo (nije bilo padalina ni guste magle) tako da smo barem mogli vidjeti put koji smo prošli te kako izgleda sama planina. Zbog vremenskih uvjeta se odustalo na odlazak na sam vrh, ali i prvih par kilometara je bilo dovoljno zahtjevno, pogotovo za početnike. Ovdje se treba spomenuti da je nekad osim srca koje vodi užitak planinarenja, dobro poslušati i zdrav razum te upozorenja koja kažu da je Klek opasan u zimskim i kišnim uvjetima i ne treba se baš uvijek junačiti „osvajanjem“ vrha.

Sam put prema dolje je jako uzak i strm, a s obzirom da je uz to još i napadalo snijega kretanje je bilo sporo, ali sigurno. Prilikom te strme dionice, svjedočili smo različitim tehnikama spuštanja. Neki su naučili koristiti štapove, a neki da i dupe ima svrhu u planinarenju. Nakon te zahtjevnije dionice uslijedio je lakši dio uz širu stazu i blaži pad, cijelim putem se prolazilo kroz gustu bukovu šumu te dijelove s božićnim ugođajem, tj. borove prekrivene snijegom (gledajući slike u glavni nam još uvijek svira Winter Wonderland).

Kraj šumskog puta je bio u selu Vitunj, gdje smo nastavili asfaltiranom cestom do Hreljina Ogulinskog. Pozdravili smo se s našim Bundašem, te vlakom u 16:11 krenuli natrag prema Zagrebu. Standardno umorni, ali puni dojmova, uz Tonćine planinarske priče (30 godina bogatog iskustva) u Cugu uz cugu opustili smo se i oprostili uz veselo očekivanje našeg sljedeće izleta (i avanture) na kišnome Krku.

Ivana, Jelena, Katrin i Mate :)