Velebite, care gora
u nebesa kud se vinu,
kud se penješ iznad mora
u oblake, u visinu?
Ti se dičiš Zavižanom,
gromovitom Gromovačom,
Svetim brdom, Malovanom
i prašumom štirovačom.
Tebe krasi Šatorina,
Kiza, Dabri, Visočica,
Vrh Vaganski i Stapina
i paklena Paklenica.
I Bojinac i Rajinac,
Višerujna gorovita,
Sadikovac, Balinovac,
Begovača šumovita.
Ponosiš se kukovima
i Hajdučkim i Ražanskim,
nebo dereš visovima
ne zemaljskim, već božanskim.
Ti se dičiš Lubenovcem,
Bačić kukom i Vučjakom,
i Radlovcem i štirovcem
i Zečjakom i Kozjakom.
Protežeš se uzduž mora
od Crnopca do Vratnika.
Ti si naša sveta gora,
pradjedova naših dika:
Velebite, care gora!
Zdravko Šilić
Palica preuzeta :)
Ovaj travanjsko-majski vikend na red je konačno stigao naš jedan i jedini Velebit. Za pisca ovih riječi najiščekivaniji izlet, vjerojatno za mnoge druge polaznike škole također, došlo je vrijeme da istražimo šume, proplanke, obronke i vrhove planine kojoj naše društvo duguje i ime i značajan dio svoje povijesti. Pa bez daljnjeg odgađanja, krenimo. :)
Subotnja zora dala je znak za buđenje, spremanje i polazak i svi smo zajedno uz korak sa Suncem koje se lagano uzdizalo nebom pronašli put do parkirališta Arena centra. Uz klasične upite o količini sna prethodne noći i umorno žvakanje zajutraka, podijelili smo se po autima i lagano krenuli na put. Dogovoren zajednički pit stop je bilo odmorište Brinje, a na putu do tamo, bar u našoj plavoj Toyotici bilo je nadoknađivanja izgubljenih snenih minuta. Hvala našem vozaču Tomislavu na strpljenju dok su nam kapci bili teži od mokrih vreća cementa. :)))
Parkiralište na Brinju se ubrzo pretvorilo u strateški centar kakvog se ni Kijev ne bi posramio - padale su odluke o kilama mesa za roštilj, gramima po glavi, šnitama po autu… Podjela zadataka za kupovinu označila je i ponovni izlazak na A1 uz malo više zavoja. Malo po malo stigosmo i u Baške Oštarije gdje smo se okupili pokraj istoimenog hostela, popili za neke prve kave i rakije u danu, okrijepili se kojim komadom štrudle, razbudili i krenuli lagano na teme izvan gastronomskog aspekta. Instruktori su nas podijelili u dvije grupe, pregledali opremu, podijelili karte i kompase i označili polazak. To (poslije)podne ruta je bila Baške Oštarije -> Veliki Sadikovac -> Sladovačko brdo -> Baške Oštarije. Prva grupa odoše do parkinga kod samog početka označene staze ka Velikom Sadikovcu dok je druga grupa cestovni dio puta prohodala umjesto provozala da bi došla do startne točke. Uz kratak razgovor s kolegicama iz PD Gojzerica iz Splita, krenusmo u našu avanturu. Marijino vodstvo je značilo tempo za dobro buđenje, napredak je bio zajamčen i brz. Kroz šumu i uspon ubrzo smo došli do čistine pred stjenoviti uspon gdje smo se odlučili malo napuniti energijom i na Dragecovo veliko zadovoljstvo (a i zadovoljstvo cijele grupe naravno :)))) vježbati sve do sada viđene i neke nikad viđene čvorove. Prusik, bulin, osmice su prštali na sve strane, a pogled koji se pružao iza nas je bio nenadmašan.
Nakon poduže pauze i zagrijavanja sive materije, uputili smo se ka vrhu Veliki Sadikovac. Stjenoviti uspon je zahtijevao ponegdje angažman i mišića gornjih udova, no sve to lako savladivo za odabranu ekipu VOPS-a. Na spomenutim stijenama sreli smo i prvu grupu u silasku te uz razmjene šala, pošalica i savjeta krenuli lagano sve više i više. Prolazak stjenovitog dijela je značio da nas čeka i sljedeći prekrasan pogled, i zaista to nas je i dočekalo. Na vrhu Sadikovca smo se okrijepili, neki popili pive, neki peline, neki se oporavili uz špek i sir, svega pomalo.
Krenusmo dolje da zaokružimo rutu te silaskom kroz šumovite staze, makadame i koji lagani uspon na putu do silaska, spojili smo se i na Terezijanu te laganim korakom se opet našli pokraj Sirane i hostela gdje nas je već čekala prva grupa sa žlicama duboko u porcijama graha. Red je sada došao i na našu okrjepu u hostelu, varivo od medvjeđeg luka, grah, kobasice i zelje, mirisi hrane opijali su nas jednako kao i prekrasna priroda tijekom hodanja, a možda i više. Uz pune želuce zaputili smo se k našem prenoćištu, kultnom planinarskom domu Ravni dabar. Tamo nas je dočekala već pozamašna ekipa alpinista i speleologa našeg društva ali i prijateljskog Željezničara te naravno - Mile. Ono što nas nije dočekalo i što je cijelom našem boravku dalo dodatan čar je signal za mobitele kojeg u udolini Ravnog dabra nema ni u tragovima, što je nekima zadalo glavobolju, a neke potpuno oduševilo. Stvari smo bacili na krevete, krenuli lagano u pripremanje roštilja, ali prvo - uvaženi tajnik Čajko i pokazna vježba spuštanja u jamu odnosno, penjanje na lipu koja glumi jamu, pa spuštanje s te lipe, i sve to u seksi gumenim čizmama i, po njegovim riječima, zaista čistom speleološkom odijelu koje kao da je upravo prošlo kroz žestoko hrvanje u blatu. No dobro, vjerujemo iskusnom Čajku. :) Krol, stop descender, klinovi, matice, Bosch, svašta smo naučili i vidjeli Spider-Mana u akciji na staroj lipi. Hvala Čajko.
Kraj vježbe je označio početak pripreme roštilja, ipak je sva ta masa mesa zahtijevala pozamašan angažman. Jedno veliko hvala iz dubine naših srca i želudaca ide Mati kroz čije ruke je prošao svaki komad mesa, savršeno pripremljen. Svi smo bili nahranjeni, carsko meso carski pripremljeno, ćevapi bolji od banjalučkih, što još poželjeti? Možda pjevanje hitova uz zvuke akustične gitare i logorsku vatru koja grije dušu i topi gojzerice? I to smo imali, zahvaljujući našem Mihaelu, sad već standardnom glazbenom asu naše škole.
Jedan po jedan, uz pjesmu, smijeh i loženje vatre se zaputismo u krevete u megasobu od 50 kreveta, gdje su se mogli čuti i francuski i engleski te utonusmo u san.
Jutro je došlo brzo, uz prve ustanke zorom pa sve do polaska par sati kasnije, ostaci mesa od večeri prije su nestajali, mamurni želuci se punili, a mi skladištili energiju za rutu Ravni Dabar -> Visibaba -> Bačić kuk -> Došen dabar -> Ravni dabar.
Podjela u nove grupe i polazak uz Nikšino vodstvo. Više križanja staza je značilo i češće vađenje naših karti i kompasa te vježbe orijentacije i praćenje napretka.
Iako smo bili svjesni da nas drugi dan čeka malo više hodanja, višak pivi od sinoć je svakako utjecao na hitrost, poletnost i decibele koji su se ovaj puta širili od grupe odnosno na trenutke uopće nisu. Prošli smo tako i Rujičin kuk i uz poglede k alpinistima koji vješto napreduju po vertikalnim stijenama, krenusmo put Visibabe. Stigosmo i tamo, pogledi bez premca se i dalje nižu, većina je u divljenju samo sjela na vrhu i pogled uputila prema jadranskoj obali. Kratak power nap za neke i nazad smo na nogama. Šetnja do Bačić kuka provedena uz rasprave o američkom imperijalizmu, desnici, liberalima, establishmentu… FFZG na aparatima. Ali sad znamo da Dora i Željko trebaju podcast zajedno. :)
Dolazak u podnožje Bačić kuka i bacanje pogleda ka vrhu gdje prva grupa napreduje prema vrhu ili s njega i lagana priprema za polazak gore ili samo chill, kako po čijem odabiru. Veći dio ekipe je na kraju završio penjući se do vrha Bačić kuka uz oprez i pokoje klecavo koljeno ali svi sigurno uz pomoć, opet našeg Čajka, i Robija. Još jedan pogled za pamćenje, ali i iskustvo da i planinu i neke vrhove treba poštovati, pa i nekad ako smo umorni ili nesigurni okrenuti se na oprezniju stranu i odmoriti uz ptičice, drveće i ostatak prekrasne velebitske prirode.
Nakon silaska s Bačić kuka, ostalo je još vratiti se do PD Ravni dabar gdje su nas naša kola strpljivo čekala. Korak je bio ubrzan, s kišom koja miriše u zraku i oblacima koji ju nagovješćuju u brzom približavanju. No opet, VOPS ekipa je dorasla zadatku, ubrzala korak i došla prije promjene vremena koja nas je dočekala tek na putu natrag do Zagreb grada. Neki su se na povratku još jednom počastili u hostelu Baške Oštarije, neki završili na delicijama u Gospiću, a neki se odmah zaputili natrag u tople krevete svojih domova. Izlet je protekao sjajno, uz smijeh, druženje, okrjepu i glazbu. Hvala voditeljima školice, njihovim pomoćnim voditeljima za ovaj izlet, voditelju izleta, svima ostalima koji nisu ili jesu spomenuti i koji su i ovaj izlet učinili još jednim ugodnim i nezaboravnim iskustvom.
Predajemo palicu, do sljedećeg čitanja, vaši cijenjeni izvidničari :)
Darija, Marita, Marko
