Palica ide na put!

Plan je idemo u malu zemlju velikih bajki, a to je Slovenija.

Gdje točno? Na Golicu

Ok, možda joj sam naziv nije previše uzbudljiv, čak bi čovjek pomislio da je to još jedna planina, ali ne, ona to nikako nije.

Pogotovo ne još jedna obična klasična planina, ona je posebna, ona je kraljica narcisa!

Nalazi se sjeverno iznad Jesenica, na granici između Slovenije i Austrije. Greben Golice proteže se od Jakljeva sedla (1488 m) na zapadu do prijevoja – sedlo Suha (1430 m) na istoku u dužini od 3,8 km. Na grebenu Golica od njenog glavnog vrha (1835m) prema istoku nižu se još dva manja vrha: Krvavka (1785 m) i Mala Golica (1646 m).


Cijeli greben Golice iznad 1500 m je gol (travnat) po čemu je planina i dobila svoje ime. Južna, travnata padina Golice vrlo je strma - poznata po poljima gorskih narcisa (sunovrata), koji planinu krase u svibnju. U to vrijeme planina je posebno posjećena od brojnih planinara i izletnika pa tako i nas školaraca PDS Velebit.

Zašto bi nešto takvo uopće prošlo bez nas?

Pinklec na rame i put pod noge!

A krenut ćemo u 7:03 sa perona broj 4. Naša skupina starta vlakom iz Zagreba prema Ljubljani. Sporo se pokrećemo jer smo neispavani, neki od uzbuđenja, neki zbog straha od kašnjenja, a bilo je tu i nekih koji su ostali malo duže na onoj "još jednoj putnoj".

Razmještamo se po kupeima vagona i uz komentare kako bi bilo lijepo da smo mogli još malo dospavati, započinjemo naše putovanje.

Sjedala u kupeima su odlična, vrlo udobna i dalo bi se u njima baš fino odspavati, ali čini mi se da to dobro znaju i naši dragi instruktori pa prije granične policije i kontrolora karata oni upadaju u kupe i dijele nam karte, kompase i započinjemo sa zagrijavanjem ruku, odnosno vježbanjem čvorova. Šok za mozak!

Ne mogu se prisjetiti onoga što sam znao pa se pitam da li sam uopće znao ili je to posljedica neispavanosti, ali put do Ljubljane traje taman da se sve to u glavi posloži pa čak i nauči nešto novo zahvaljujući našim instruktorima koji imaju bezgranično strpljenje za sve nas.

A da i ne zaboravim na Arijanu zbog koje smo morali gledati kroz cijeli Zaprešić na lijevu stranu da bi vidjeli njenu kuću :)

U Ljubljani ne započinje naš uspon, nego samo završava pruga i moramo se prebaciti sa stvarima u buseve koji nas vode do Jesenica, mjesto koje je  dobilo ime po drvetu jasenu jer je u prošlosti taj kraj bio poznat po jasenovim šumama. Jesenice su danas poznate kao sjedište najveće slovenske tvornice čelika Acroni i hokejaškog kluba Acroni Jesenice.

Tu izlazimo van, uzimamo ruksake, radimo kratku pauzu i voditelji nas raspoređuju u dvije skupine.

Prognoza vremena kroz tjedan nam opet baš nije naklonjena pa do samog trenutka penjanja nismo znali kojom ćemo rutom započeti uspon prema Golici, ali dočekalo nas je prekrasno vrijeme i nije bilo naznake da će padati kiša.

To je to, možemo odabrati rutu, a koju drugu nego onu najdužu i najzahtjevniju jer ipak su nas očeličili prijašnji izleti tako da lakši put nikako nije opcija :)

Krećemo iz Jesenica otprilike oko 11 h u dvije skupine sa vremenskim razmakom od 10 min. Već nakon par minuta hoda od kolodvora ulazimo u prekrasnu šumu koja  nas vodi prema naselju Planina pod Golico, inače prvobitno pastirsko naselje.

Svima je odgovaralo da se maknemo malo u hlad osim vjerojatno Dori koja je došla sa mokrom majicom. Ruke smo razgibali na čvorovima, a sad započinje razgibavanje nogu. Nakon cca 5 km hoda dolazimo do naselja Planina pod Golico koje se nalazi na 950 m/nv na južnoj padini Golice. Tu se susrećemo sa ekipom broj 1 i Filip predlaže da potražimo mjesto izvan naselja za napraviti pauzu. Ubrzo nalazimo odlično mjesto za odmor gdje nailazimo na prve narcise, a i krpelje. Nije ih bilo puno, mislim na narcise, ne toliko puno koliko se naziralo tamo gore pri samom vrhu gdje je izgledalo kao da još uvijek ima snijega, ali to nije bio snijeg. Inače imaju intenzivan miris, ali ipak ih je bilo premalo da bi nadjačao miris našeg špeka, kobasica i ostale hrane. Međutim, ništa nije bilo toliko jakog mirisa kao miris mog repelenta.Mi se davimo u hrani, a tu Miha ispucava svoje prve profi fotke.

Zbog očuvanja narcisa, nije dopušteno brati ih, već samo gledati i fotografirati ih. Zdenko nas upozorava ako nas netko od Slovenaca vidi da ih slučajno gazimo, doslovno dođu i pucaju ti u koljeno.

Nakon pauze opet se razdvajamo i krećemo dalje. Negdje na pola puta do Jaseniške planine prva ekipa odlučuje skratiti put i krenuti još strmijim djelom prema sedlu dok mi nastavljamo ravno do Jeseniške planine.

Nailazimo na kuću sa otvorenim izvorom pitke vode pa se nakratko okrepljujemo i nadopunjavamo boce vodom. Čuvši da je broj 1 skratila put po strmini, jer zašto bi njima bilo samo zabavno odlučili smo i mi malo skrenuti sa markirane staze i siječemo dio puta preko pašnjaka do grebena koji je ujedno i granica sa  Austrijom.

Čuli smo da u daljini svira muzika, ali ne znam više je li to bilo stvarno ili halucinacija zbog pomanjkanja kisika u mozgu od samog uspona.

Prolazimo i taj dio, svi živi :)

I dolazimo na greben.

Gledamo dolje sa visine što Austrijanci rade i preskakujemo granicu s jedne na drugu stranu bez da nas itko išta pita.

Prije samog sedla javljamo se Filipu koji govori da su oni u sedlu i kreću prema vrhu Golice. Ovdje odlučujemo napraviti kraću pauzu i krenuti u "napad" na vrh.

Od vrha nas dijeli još 400 metara položenog puta s kojeg za lijepog vremena možemo uživati u izuzetnom pogledu: sjeverno na dolinu Drave s austrijskim tritisućnjacima u pozadini, prema jugu gdje caruje Triglav i redaju se ostali vrhovi Julijskih Alpi. Lijepo se vidi dolina Vrata i Krme, cijeli greben Viševnika do Debele peči, lijevo od njega Pokljuka, a u pozadini Spodnje Bohinjske gore.

Kako je Luka i najavio da je to jedan od najtežih uspona za nas, u tom trenutku sam to i osjetio.

Savladali smo i to dolazimo oko 18h na sami vrh. Tu maznem dvije pive da dođem sebi od samog uspona, a i patim od visinske bolesti pa mi dođe kao lijek.

I tu na samom vrhu planina nas je nagradila!

S ovog vrha pruža se prekrasan pogled na sve strane svijeta, obzirom da nema ni jedne veće planine u blizini, koja bi zaklonila pogled. Prema istoku vidi se dugi greben Karavanki preko Struške, Belščice do Stola.

Na grebenu Karavanki prema zapadu vidljivi su vrhovi: Klek, Hruški vrh, Dovška Baba i Kepa. Prema jugu vide se travnati greben Golice i naselje Planina pod Golico. Vrlo lijep pogled otvara se prema sjeverozapadu na Korušku prema Austriji na dolinu Drave, Klagenfurt, Villach i jezero, Worthersee, Ossiacher See, Faaker See, te dalje u daljini austrijske Julijske Alpe. Prema sjeverozapadu na slovenskoj strani također jasno se vidi središnji dio Julijskih Alpa s Triglavom, Stenarom i Škrlaticom.

A najbliže od toga svega stoji naša Koča pod Golicom, mjesto gdje noćimo.

Tu se opet sastajemo sa ekipom 1 i razmjenjujemo dojmove sa samog uspona.

Kreće večera, cuga, cuga pa još jedna cuga, kviz, cuga i onda idu dogovori za blitz izlete.

Ovaj puta je to jutarnji odlazak na vrh planine na izlazak Sunca. Nije nas vrijeme nešto poslužilo, spustila se magla i bili smo uvjereni da nećemo vidjeti izlazak Sunca.

Jedino Monika, ona je čvrsto vjerovala da će se Sunce probiti kroz oblake i bila je u pravu.

Bilo je to super razbuđivanje, pogotovo uz miris narcisa koji se ujutro baš jako osjetio ili je to meni samo malo popustio miris repelenta. Uglavnom, preporuka izleta za neku drugu ekipu, pa neka jave :)

Taj dan spustili smo se putem kraj starog rudnika te krenuli za Zagreb.

Show must go on, pa ovim putem predajem palicu dalje.

Darko