Došli smo i do posljednjeg izleta proljetne planinarske škole, u susjednu Sloveniju na Zelenicu.

Subota, rano jutro pola šest svakog dana putuje, moja Milen.. a ne, krivi scenarij. Rano jutro, pola osam, stvari su već spremne, a dolazi poruka od Dragana da se izlet otkazuje zbog nadolazećeg grmljavinskog nevremena. Neki su imali sreće pa su se samo vratili u krevet, a neki su poruku vidjeli tek u Cugu. Tough luck.

Nedjelja ujutro, ovaj puta vrijeme je povoljnije i lansiranje je uspješno. Napomene u upisnoj tablici već su dale nagovijestiti da će vožnja do finalne destinacije biti zabavna i prožeta glazbom iz svih regija bivše države s naglaskom na Slovenskim milozvucima, no neki su se uspjeli sudržat od pjevanja da putem ipak malo ponove gradivo i vežu čvorove oko volana, mjenjača, ručki i siceva.

Nakon cca dva sata vožnje polako smo se okupljali na parkingu trgovačkog centra i jedino nas je sat vremena hoda djelilo od planinarskog doma na Zelenici. Putem naravno nije bilo nikakvih nepredviđenih situacija i vraćanja na parking, a kamene padine prekrivene maglom uopće nisu  asocirale na probijanje prema Isengardu, a ne Zelenici.

Dočekao nas je jedan od ljepših domova do sada, dobra craft piva i neloš ručak. A onda je krenula bitka koja se vodila na 6 fronti - 29 školaraca protiv Dragana i Ivane na prvoj pomoći, Marka na orijentaciji, Filipa na izletima, Mire na općem znanju i Rumenjaka na čvorovima. Mislim da se svi možemo složiti da je najgori dio ispita bilo čekanje, no oko 23 sata došao je kraj agoniji i posljednji školarac je završio sa ispitivanjem. Nažalost, tada smo svi već bili preumorni za slavlje i pokupili smo se u sobe spavat.

Moš mislit, wohoo slavlje je počelo uz domaće hitove i Miru na gitari. U jednom trenutku konobar se prebacio sa šanka na DJ pult i atmosfera je naglo eskalirala, a u tome su pripomogle i neke rubno-kritične glazbene želje. Svi smo se složili da je domaćin bio izvrstan, a nakon što nas je napustio mi smo još malo nastavili uz vlastito ozvučenje. Teško je opisat što se sve dešavalo na plesnom podiju, ali recimo da je bilo posla i za ramena, vrtile su se metle, pao je kaubojski ples ko da smo na svadbi, a plesalo se i kolo.

Sljedeće jutro pristiglo je još ljudi iz Zagreba, a dio ekipe se vratio nazad, među njima i DJ koji je sa svojim izborom glazbe držao nekolicinu budnima do 4 ujutro kako bi onima koji ostaju uspon na Begunjščicu prošao što ne naspavaniji.

Drugi dan zbrojili smo se ispred doma te uz vodstvo izvidnice krenuli put Velikog Vrha i u osvajanje 2060m. Sam put prema vrhu bio je izazovan i malo zahtjevniji uz uske staze i poneka penjanja uz sajle. Pri dolasku do vrha imali smo odličan pogled jedni prema drugima jer drugo ništa nismo vidjeli od velike magle.

Nakon ručka na 2060m uputili smo se dalje prema Roblekovom domu gdje smo uz kratku pauzu popili kavu i nastavili dalje. Daljnji put je bio lagan uz većinu spuštanja sve do tunela gdje smo stali da izvadimo naglavne lampe i uputimo se kroz tunel dalje prema automobilima. Nakon par minuta hoda kroz tunel vidjeli smo svijetlo na kraju tunela i nadali se da nije vlak. Dočekalo nas je iznenađenje, djelomično urušen tunel i puzanje za izlazak van. Nakon tunela smo imali još kratko do automobila te spremanje za polazak u ZG.

Kod par automobila je pao dogovor za večeru u Sloveniji, a kako u Sloveniji ponedjeljkom većinom restorani ne rade, izazov je bio pronaći restoran koji je otvoren.

Đuka, Kiki, Arijana