Prisank iliti Prisojnik 2547nmv
17.07.2022.
Kada me David pitao prethodnog vikenda dok smo se pentrali po feratama hoću li mu se pridružiti slijedeći vikend u pohodu na Prisojnik naravno da sam pristala. Rekao je da će napisati objavu i staviti je stranice Velebita, ali nakon onog groma na Triglavu čekao je kakva će se prognoza pokazati. Tek je u petak rekao idemo u nedjelju, prekasno za objavu pozvala sam visokogorce iz whatsapp grupe nitko nije reagirao. Tako se naša nevelika ekipica okupila u nedjelju točno u 6h ispred King Crossa i uputila u dragu nam Sloveniju. U pola 9h smo već bili u Erjavčevoj koči na Vršiću. David kaže da će nam po prognozi niska naoblaka potrajati do 11h tako da nismo žurili već polako ispijali kavicu. Nakon što smo se okrijepili, presvukli, japanke zamjenili s gojzama uputili smo se na prijevoj Vršić gdje je u jutarnjoj magli bila poprilična gužva moglo se čuti razgovor na raznim jezicima, izletnici neki biciklima drugi na noge biraju svoje staze. Hodamo u oblaku prema Poštarskom domu te se odvajamo za „Pot skozi Okno“ na feratu Kopiščarjeva pot, očekuje nas zahtjevan klinovima i sajlama osiguran strmi penjački put sjevernom stranom kroz Okno. Zagrijavamo se uspinjući se kroz ariševu šumu preko stijena i mokre trave te dolazimo do prvih sajli, stavljamo kacigu i penjački pojas te slijedi avantura po vertikalnim stijenama, policama hodamo iznad provalije srećom sve je bilo u magli te me nije ulovio strah.
Čuje se zvuk nekakvog slapa kojeg nismo vidjeli, nadamo se da neće koji kamen odnekuda doletjeti nekome na glavu. Krajnje oprezni uspinjemo se do kamina kroz koji su dečki imali malo više problema zbog veće mase, jednostavno mora se proći puzajući. Put je jako dinamičan jedino nam vidici nisu bili dobri. Nailazimo tako na osvježavajući vjetar praćen kapima vode te nam se ukazuje Okno. Malo smo pričekali dok se jedan par penjača ne uspne zbog sitnog kamenja koje pada kako tko hoda, a u isto vrijeme padaju i kapi vode sa stropa stijene. Prizor na plavo nebo koje se nazire kroz otvor okna navješćuje sunce što znači da stižemo iznad oblaka.
I dalje se penjemo po dobro osiguranoj stijeni te izlazimo na greben, pogledi nam se sad otvaraju a vidici su prekrasni. Prije grebenskog dijela susrećemo jednu usamljenu penjačicu koja nas je pozdravila i pretekla. Jedan dio grebena je jako uzak tu je meni bilo frkovito sreća je pa detalj nije duži jer sam ga prešla ne dišući. Opet nailazimo na našu penjačicu i ovaj puta mi nju pretičemo te smo saznali da je iz Zagreba kako voli sama planinariti jer tako najbolje prazni glavu i puni baterije i kako nema iskustva s opremom pa je išla normalnom stazom. Ja joj se divim zbog hrabrosti da sama hoda i to još izazovnim stazama. Do vrha je ona nas pretekla ponovno kad smo napravili mini pauzu.
Dok odmaramo gledamo okolne vrhove kaže Nikola gle koliko je ljudi na Jalovcu i broji ja nisam toliko dalekovidna ja vidim neke mrave, David se ubacuje ajmo slijedeći vikend na Jalovec Nikola kima glavom, onaj vikend iz toga mogli bi na Cjajnik Nikola se opet slaže ne zna on da i ja imam neke planove. Penjemo se dalje i eto nas na vrhu, sam vrh nije nešto posebno obilježen kako sam očekivala ima samo kutiju s upisnom knjigom i žigom. Uživali smo na uspješno ispenjanoj ferati i sendviču s pogledom.
E onda je krenuo spust meni teži dio jer ima neosiguranih stijena koje smo morali odpenjavati i nisam vidjela uporište za noge a Nikola je bio slabo od koristi, kaže da ja to mogu sama naravno to mi se nije svidjelo. Uglavnom ni taj drugi smjer nije lagan treba puno spuštanja na sve četiri malo na guzici sve u svemu uzbudljivo. I na spustu nas je ponovno pretekla naša usamljena planinarka priznala nam da se jedino boji zmija i na Davidov prijedlog da se ponekad priključi Velebitašima na nekom izletu odbila je ali je rekla da bi se mogla učlaniti zbog privilegija koje donosi članstvo. Odskakutala je nizbrdo ja sam je zavidno gledala onako spretnu i okretnu. Nastavili smo se spuštati kroz klekovinu i stijene, a siparasti dio kojeg sam se pribojavala ispao je najlakši dio puta nikad nisam hodala po boljem siparu. Za spust nam je trebalo oko dva i pol sata. Baš smo se veselili pivi u Poštarskom domu no bila je prevelika gužva, svi stolovi zauzeti ljudi je bilo i ispred doma odlučili smo se vratiti u Erjavčevu koču na ručak. Na putu do auta nailazimo na vidikovac sada kad nije magla i kad sam vidjela što i kuda smo se mi penjali koja je to vertikala i bolje da to nisam vidjela jer ne znam bi li išla. Po putu je David pitao gdje je to lice u stijeni kad Nikola koji ju je prvi ugledao poviče dođite evo je. Ajdovska deklica veličanstvena umjetnost prirode.
Spustili smo se do auta, a kad smo kod auta da ispričam još jedan detalj, dok smo se penjali u nekom trenutku se čula sirena meni kao hitna kroz glavu mi je prošlo samo da se nije nešto strašno dogodilo toliko je tulilo nikad stat. Isti zvuk se pojavio i na spustu opet zabrinuta jeza me prošla kaže David možda su vatrogasci ma ne vidim dim sumnjam, kaže Nikola možda je muha aktivirala alarm u našem autu to bi bilo najbolje samo da nitko nije ugrožen. Ne znam što je bilo. Na Prijevoju je i ovaj put gužva a ovce su najbrojnije doslovno spavaju na cesti. Ručali smo u Erjavčevoj koči uživala sam u gobovoj juhi i pivi, a pravo zadovoljstvo je bilo biti u dobrom društvu na prekrasnom mjestu jesti i gledati gdje smo to danas išli pogled s terase na Prisojnik i Ajdovsku deklicu jednostavno neprocjenjivo. Sretni i ispunjeni lijepo provedenom nedjeljom u Zagreb smo se vratili u tišini svako sa svojim dojmovima, došli smo u pola 9h.
Prema legendi ovo je priča o okamenjenom liku djevojke koja tužno gleda s Prisojnika. U slovenskom narodnom predanju Ajdovke su bile dobrodušni divovi koji su pomagali ljudima. Vodili su putnike kroz kamenite padine. Baš takva je bila i Ajdovka koja je živjela pod kamenim prevjesima Prisojnika. Pomagala je putnicima koji bi se našli u snježnim nanosima dok su prevozili svoj teret preko Vršića, tjerala bi konje i gurala ih uzbrdo na putu od Soške do Save. Istina je kažu da su kamiondžije željeli da im netko pomogne na opasnom putu pogotovo noću i dok bi bila magla, snijeg i mećava. Tada bi se obratili Ajdovki sa Prisojnika. Sve do početka drugog svjetskog rata gornjosavski i trentarski kamiondžije držali su se nepisanog vjekovnog pravila te Ajdovskoj djevojci donosili hranu kad bi došli na vrh Vršića ostavljali bi kruh, vino, sir...na neki kamen da dobra diva ne ostane gladna. Kruh su pojele divlje životinje al to je nebitno. Poklon je bio zahvala Ajdovki za nesebičnu pomoć. Tako su tadašnji ljudi zahvaljivali i izražavali zahtjeve silama prirode. Ajdovska djevojka iz Prisojna je posjećivala mlade majke i njihovoj novorođenčadi proricala sudbinu. Jedne je noći usnulom djetetu u Trenti prorekla da će postati lovac i ustrijeliti Zlatnog roga te njegovim rogovima steći bogatstvo. Kada su to čule ostale sestre Heljdine djevojke proklele su je, tako se ona skamenila u stijeni pod Prisojnikom. Njeno proročanstvo se obistinilo.
Ova je priča samo poziv ako će ovo itko pročitati tko još nije bio na Vršiću i uživio vidio Ajdovsku deklicu, može je se vidjeti sa vidikovca s Poštarskog doma i sa terase Erjavčeve koče.
Renata
