20.8.2022.

Kako to već biva, došao vikend, a s njime i želja da guzica vidi puta. A kud ćeš bolje nego u Sloveniju, čiji vlakovi su fascinirali sveopću družbu, a nadasve Drageca, našeg vrlog organizatora ovog izleta.

Nažalost, nedjelja nije omiljeni dan za duže pohode, pa smo od družbe planinara bili svedeni na par najhrabrijih. Ništa zato, ide se svejedno.

Krenuli smo vlakom iz Zagreba za Sevnicu i vrlo brzo se našli na granici. Tamo, nakon pregleda dokumenata i čekanja da se promijeni lokomotiva vlaka, pričali smo o planu izleta na Janče.

Janče je mala planina u blizini Ljubljane. U Sevnici se treba presjesti na drugi vlak, za Litiju, jednim putem do planinarskog doma, a drugim putem na željezničku postaju Jevnicu i opet presjedanje u Sevnici na putu nazad.

Dragi čitatelji, više je razloga zašto se taj plan nije odvio.

1. Mnogo vremena bi nam otišlo na vlak i čekanje vlaka, vratili bi se kasno navečer u ZG.

2. Lisca je iznad Sevnice i mami nas.

3. Dragec je prije dva tjedna zaboravio planinarsku majcu na Lisci i bezuspješno pokušavao dogovoriti njenu primopredaju.

4. Na Lisci su palačinke odlične. Za Janče ne znamo. Želimo li riskirati?

S tim hvalevrijednim razlozima i kratkom raspravom za vrijeme kave na postaji, odlučili smo ne kupiti daljne karte za vlak, već krenuti na Liscu.

Staza za Liscu iz Sevnice ima nekoliko, mi smo odabrali ići najkraćom. Nakon mosta koji prelazi potok treba skrenuti na sjever i tu je početak markacije. Staza prvo vodi po cestama što prolaze kroz naselje, a potom oštro skreće u brdo i već smo okruženi šumom.

Kao Bikča? Pa, uspon je odmah na početku strmiji i nema konstantnog uzdizanja, već se svako malo spušta i onda opet uzdiže prema vrhu i tornju. Nakon nekg vremena izbijamo iz šume na asfaltirane ceste i naše oči se dive seoskim gospodarstvima na pitomim bregima.

Naravno, okusni pupoljci se dive plodovima jeseni koja je na obzoru. Čak smo i naišli na jednog prijateljski nastrojenog magarca.

Šumske staze i seoske ceste se izmjenjuju sve dok ne ulazimo u zadnji dio puta. Odabrali smo ići stazom koja nije službena planinarska staza, ali je jasno ucrtana i dobro prohodna. Staza je vrlo strma, praktički kozja staza, i na momente čovjek po biljkama i kamenju ima osjećaj da se vere po Velebitu.

I to smo prebrodili i uskoro se spajamo s markiranom planinarskom stazom, susrećemo sve više ljudi i malo pomalo izbijamo na vrh Lisce.

Vrh je travnati, padine su pitome a vidici prekrasni. Ima mnogo mjesta za piknike, dom je ušuškan ispod vrha i okružen igralištima i stablima. Na vrhu Dragec pokazuje prema Kumu gdje su bili dan prije, u subotu i prema Zidanom Mostu odakle su prije dva tjedna jednim dijelom preko grebena došli do Lisce.

Pogled s terase doma je otvoren prema jugu, prema dolini rijeke Save što meandrira između slovenskih brda.

Zasluženo smo sjeli na palačinke i nakon kratkog sporazumijevanja s ugostiteljima, dobili i Dragecovu majcu nazad. Misija ispunjena, sve stavke odrađene!

 Nismo mogli dugo ostati, vlak je zvao. Okinuli smo par slika i krenuli nazad. Staza kojom se vraćamo je ista – osim strmog ogranka kojeg smo izbjegli - idemo regularnom planinarskom stazom, koja više-manje prati cestu s pokojim kraćenjem zavoja preko šuma.

Usput je i kiša krenula, pa smo malo i pokisli. Srećom, pa nema lošeg vremena, već samo loše opreme.

Žureći prema vlaku i bojeći se da nećemo stići, Dragec je došao na briljantnu ideju. Zamolili smo jednog planinara što je upravo ulazio u svoj auto da nas odveze dio puta prema dolje. Rado je pristao i s tom vožnjom smo imali i dovoljno vremena da sjednemo na piće s njime.

Nakon ugodnih razgovora naroda slovinskog, opraštamo se od novostečenog prijatelja i ukrcavamo na vlak.

Došli smo relativno rano u Zagreb, oko 17 i čak se imali vremena pripremiti za radni ponedjeljak.

I tako je Lisca pojela Janče. S našim dopuštenjem :) .

Tajana