31.07.2022.
Cilj ovog izleta je bio popeti se na Mangart ferratom s talijanske strane (Via Italiana) i nastaviti penjanje ferratom po slovenskoj strani (Slovenska pot), te silazak po talijanskoj strani – stazom „Via Normale“. Vodič "Zavarovane plezalne poti" Andreja Mašera opisuje Via Italianu ovim riječima: "Via Italiana je zavarovana res odlično, varovala so zanesljiva in domiselno razporejena. Kljub temu si lahko uzpon privoščijko le vrhunski gorniki z nekaj plezalske spretnosti." Budući da smo mi ipak "vrhunski gorniki z nekaj plezalske spretnosti" (po mom skromnom mišljenju) vodimo se pretpostavkom da ova ferrata neće biti problem za nas, što se i pokazuje točnim.
U nedjelju u 3 ujutro, krećemo iz ZG za Sloveniju. Rečeno nam je da se rampa na ulazu u Mangaratsku cestu spušta kad se popune sva parkirališta, da je Mangart popularno odredište Slovenaca i Talijana, da znaju biti gužve i zbog tog smo krenuli malo ranije. Pokazalo se da je to djelomično točno - u popodnevnim satima kad smo se vraćali, parkinzi i ugibališta uz cestu su bili poprilično puni, ali auti su još uvijek pristizali. Do parkinga sjeverno od koče na Mangartskem sedlu stižemo oko 6 ujutro. Spuštamo se do koče u nadi da će biti otvorena i da uz prekrasan pogled na okolne vrhove popijemo kavicu. Nažalost, bezuspješno. Dom se otvara tek u 8 ujutro. Razočarani se vraćamo do auta, oblačimo gojze i uzimamo opremu i uz izlazak sunca oko 07:00 sati krećemo prema prvoj točki izleta - bivku Nogara. Do Talijansko-Slovenske granice imamo oko pola sata laganog uspona. Na granici se nalazi ograda koju preskačemo te se po strmom i blatnjavom terenu spuštamo do bivka. Naš spust ne prolazi neprimjećeno, glasnim meketanjem nas pozdravlja stado ovaca koje smo probudili iz dubokog sna. Uvijek mi je interesantno vidjeti ovce na planini; ono ja se tu kližem po ovoj strmini i blatu i gledam kako da ostanem živ, a one planinu prolaze bez problema. Možda ovce imaju Vibram đonove. Da ne duljim, nakon dvadesetak minuta spusta stižemo do bivka Nogara gdje srećemo skupinu planinara koji imaju sličnu namjeru kao mi. Stavljamo na sebe ostatak opreme, te oko 08:30 ulazimo na Via Italianu.
Ferrata je kratka, ali slatka i jako zabavna. Sajla na ferrati je postavljena cijelom dužinom, na svakom dijelu ferrate se u stijeni nalaze dobri hvatovi za ruke i noge. Sam početak je strm i penjemo se po žlijebu do male špilje - okna. Prolazimo kroz okno te po glatkoj ploči penjemo do travnate terase. Tu radimo kratku pauzu, čekamo da se planinari ispred nas malo odmaknu kako ne bi sipali kamenje po nama i skidamo sa sebe višak stvari. Brzo napredujemo po ferrati te ubrzo dolazimo do izloženijeg dijela gdje smo na vertikalnoj stijeni cca 500-600 metara iznad zemlje. Ovaj dio je najspektakularnije mjesto na cijeloj ruti, prekrasan pogled na dolinu i Belopeška jezera doslovno oduzima dah. Ubrzo stižemo do dijela stijene koji je u ravnini Mangartskog sedla. Sa sedla naš put prate znatiželjni pogledi brojnih gledatelja, na sedlu je puno planinara i izletnika. Za desetak minuta dolazimo do kraja ferrate. Za svladavanje ferrate potrebno nam je oko sat i deset minuta.
Nakon Via Italiane, prelazimo put kroz sipar te dolazimo na Slovensku pot. Ova ferrata nije toliko zabavna i nije tehnički zahtjevna, međutim kondicijski je ovaj dio znatno teži od dosadašnjeg puta. Na ovoj ferrati nismo ni koristili vezivanje. Budući da ne koristimo osiguranje (a i da smo htjeli na većini mjesta ga nema), brzo napredujemo. Putem radimo jednu kratku pauzu - na vidikovcu ispod Mangarta. Na vidikovcu se naslikavamo za Tinder i Instagram i oblačimo još dva sloja robe na sebe budući da je počeo puhati fini vjetrić. Nakon cca 2 sata od ulaska u Slovensku ferratu stižemo do Mangarta. Na vrhu je poprilična gužva. Budući da nas je vrijeme poslužilo, nema oblaka i prekrasan pogled puca na sve strane. Uživamo u pogledu na Julijske Alpe, identificiramo Jalovec, Triglav i još neke vrhove. Zapravo ne identificiramo mi ništa, to radi za nas Peakfinder aplikacija na mobitelu :) Na vrhu se zadržavamo oko pola sata, klopamo, još se malo slikamo i krećemo nazad prema autu.
Povratak je putem Talijanske poti (ili Via Normale, naziv ovisi čitate li slovensku ili talijansku kartu). Spust je mjestimično strm, ali nije pretjerano zahtjevan. Iznenađuje me broj ljudi koje smo mimoišli na spustu. Veća gužva je na ovoj stazi nego na Sljemenu vikendom. Za cca sat i pol stižemo do auta. Presvlačimo se te se odlučujemo gdje odraditi "gurmanski" dio izleta. Odluka pada na Gostilnu in Picerija Jožica u Gozd Martuljku - navodno popularno odredište velikog broja Velebitaša. Kolege Velebitaši su proglasili ovaj restoran jednim od najboljih ikad, međutim moje iskustvo je prilično mlako. Hrana je ok, porcija je ok, međutim za cijenu hrane jeo i više i bolje. Moja ocjena: 3.5/5.
Put do Zagreba prolazi monotono, u ZG dolazimo za cca 3 sata. Rastajemo se uz puno pusa i pozdrava. Do idućeg puta vaši: Robi Manestar, Igor Robić, Martin Mesec, Hrvoje Butina.
Hrvoje Butina
