14.-15.1.2023.
Bio je ovo jedan od onih vikenda kada shvatiš zašto voliš što si Velebitaš! Iliti, Velebitaški planinar! 'V' sa velikim slovom, namjerno … :)
Nekoliko dana prije vikenda uvidio sam da imam 'prostora' za otići u planinu..napokon! 'Planinski post' trajao je mjesecima, što zbog posla, što zbog osobnog zdravstvenog stanja..doduše, uspio sam uhvatiti 'Novu' na juznom Velebitu, ali daleko od toga da sam utažio apetit za planinom! Tako da je ovaj vikend došao kao 'kec na desetku', što bi rekli naši susjedi sa istoka. :)
Uglavnom, kao i obično, osmislio sam plan koji je na granici izvedivog, čisto da odmah 'riješim' sve one koji sumnjaju u sebe previše da bi probali. Istina, mislio sam da će odaziv ipak biti veći, ali na kraju shvatiš…dovoljno je da smo dvojica ( ili dvoje)…Sve ostalo je bonus :) Tako je i bilo!
Poradi logističkih zavrzlama nismo krenuli u petak nego tek u subotu rano ujutro pa se i plan malo promijenio. Nije bilo moguće obići sve vrhove koje smo zamislili, ali ipak, avantura nas je čekala! I tako smo oko 5h45, puni sebe i volje, Mario i ja krenuli u Alpe..Grobničke Alpe!
Oko 8h00 krenuli smo hodati iz Podkilavca, oko 10h00 bili smo na domu..domari Zvonko i Radojka dočekali su nas sa osmijehom i pričom, toplim čajem i kavicom…baš kako to i treba biti na planinarskom domu!
Oko 11h krenuli smo na turu…odmah na početku, uspon na Dnić 1190m nagradio nas je lijepim pogledima, kao i kasniji Vidalj 1184m, gdje smo primijetili i neobičnu ljepotu vegetacije ovog područja. U našem neznanju nomenklature, prozvali smo to 'Grobnička tundra', iako vjerujem da postoji i konkretniji i točniji naziv za takav biljni pokrov…no, da je lijepo, jest… :)
Oko 14h30 stigli smo i na naš glavni cilj dana…na krajnjem istoku Grobničkih Alpi nalazi se zanimljivi greben koji kulminira vrhom Primorski Klet 1210m. Pogledi sežu od Učke i Ćićarije te kvarnerskog zaljeva, preko Velebita i Gorskog kotara prema vršnim dijelovima NP Risnjak. Ma čista rapsodija! Inače, na sami vrh uspeli smo se nepoznatom rutom, jer pravi markirani put nismo pogodili…i super da nismo, jer ovako smo otkrili planinu na svoj način, zaključili smo Mario i ja! Tko zna, možda je ovo bio i prvenstveni uspon ovom rutom?! :) Na vrhu, sunce nas je počastilo toplim zagrljajem, kao i oblaci, koji su kao ovčice plovili nebeskim morem…tamo negdje u visinama, iznad vrhova Kvarnera i Velebita, koji se ponosno ocrtavao na vizurama daleko na jugoistoku.
Malo ispod Primorskog Kleka ispili smo i slavljeničko pivo…kako to rade planinari koji nigdje ne žure… :) Jer ipak, što je važnije? Protrčati kroz planinu i 'skupiti' što više vrhova ili možda naučiti uživati u onom što nam Priroda pruža? Nakon piva krenuli smo dalje kroz šume Hahlića i za kraj jednog lijepog planinarskog dana uspeli se na najviši vrh istočnih Grobničkih Alpi – Crni vrh 1335m. O pogledima će sve reći priložene fotografije, ali pošteno je reći da je Crni vrh jedna od najljepših razglednih točaka područja.
Za kraj dana, spustili smo se sa vrha u gustu šumu, skrivenu između obronaka obližnjih vrhova..bilo je to i jedino područje na kojem smo susreli konkretan snijeg pa je bilo i sklizanja i padanja za kraj dana, ali nedugo zatim stupili smo na završni dio puta prema Hahliću. Priznajemo, da nismo imali GPS aplikacije koje nam pokazuju put, vjerojatno bi još uvijek bili tamo i tražili 'marku', ali uz pomoć istih dočepali smo se doma oko 18h00 :)
Topla peć, dobro društvo istinskih planinara (domari Zvonko i Radojka) kao i njihov vrlo ukusni 'fažol sa povrćem' i 'jota', bilu su 'odbor za doček' kakvog smo samo mogli poželjeti! Naravno, osjećaju dobrodošlice doprinijeo je i 'Jackie' kojeg je Mario donio u svom ruksaku…a sve ostalo je povijest :) !
Nedjeljno jutro dočekali smo dobro ispavani, a kako je vrijeme bilo loše, umjesto pentranja na nove vrhove odlučili smo se za druženje na domu..upoznali smo i druge članove PD Hahlić, koji su došli poraditi na struji, kao i ostale planinare koji su došli uživati na domu…među njima bio je i Juretić, arhitekt koji je sudjelovao u obnovi Hahlića i mnogih drugih domova i skloništa u hrvatskim planinama…činjenica da smo baš njega sreli govorila mi je da smo dobro odabrali trenutak za otići u planinu! Jer, nije baš da svaki dan susrećeš lika koji je 'sredio' mnoge od mjesta na kojima si spavao dok uživaš u planini! Očigledno je 'svemir' htio da se pojavimo tog dana na PD Halić!
Oko 12h30 krenuli smo silaziti dolje istim putem kako smo i došli (preko Kolci)..prvih 100-200m visinske razlike hodali smo kroz maglu i oblak, a onda nas je Priroda nagradila novim lijepim pogledima ispod oblaka, za kraj dana…Nedugo zatim bili smo na putu za Zagreb…
Obojica sa osmijehom, zadovoljni, umorni, sretni…baš kako treba! PONOVILO SE!
P.S. Slijedeći put idemo u zapadne Grobničke Alpe…vrijeme je da uživo otkrijemo zašto se to područje zove 'Pakleno' :) ?!
Edo Vričić
