Treći tjedan škole i na putu smo prema Paklenici. Puštao sam neku playlistu s Janovog mobitela dok je Mislav pričao o svojem prvom iskustvu na sportskom penjanju i kako mu jedna dužina nije bila dovoljna za penjanje. U nekome trenutku razgovarali smo o nekolicini dokumentaraca i poznatih penjača, bilo je tu svega od Marc Leclerca, Dan Osmana, Dean Pottera, Tommy Caldwella i Alex Honnolda kako drže rekord na nosu El Capitanu. Ostatak puta sam razmišljao kako ću prvi put ne samo penjati dužinski smjer nego kako ću i prvi put biti u Paklenici.

Nakon ovotjednog predavanja i zanimljivih vježbi u Žici, zaputili smo se nakrcani opremom do Kamenjaka. Sunce nas je grijalo, vjetar nas je tijekom jutra šamarao, a mi smo ponavljali naučeno i učili nešto novo.

Lijepo je osjetiti kada od uzbuđenja ne možeš zaspati, kao malo dijete koje prvi put ide na more. Ali tako mi bude svaki put kada idem na neki izlet ili u neku aktivnost koja mi puno znači. Zato i idem. Jer taj osjećaj znači da sam živa. Mi žene smo možda malo sentimentalnije. Ali prvi izleti su uvijek jako intenzivni. Nova iskustva, upoznavanje novih ljudi, nove energije, novi izazovi, novi ti u novim uvjetima.

Došao je red da i ja napišem jedan izvještaj, a ne da tu obvezu prebacujem na druge. Puno toga na ovoj školi nije bilo točno kako je planirano, a pogotovo izbor mjesta za izlet. U tom tonu nastavili smo do kraja.

Kako se tjedan bliži kraju, postajemo sve nervozniji. Oči uprte u vremenske prognoze, a sve pokazuju isto. Kiša. Bogovi vremenskih prilika stvarno nam nisu naklonjeni. Opet pauza za vikend…