Kraj stare i početak nove godine idealno je vrijeme za retrospektivu i pogled na ono što je iza nas. Tako sam i ja razmišljajući o svojoj planinarskoj godini odlučila napisati mali osvrt na Highlander – napokon ostvarenu želju koja mi je stajala na bucket listi već nekoliko godina. Za razliku od uobičajenih planinarskih ruta koje inače prakticiram, Highlander je za mene značio testiranje granica u vidu nekog dužeg boravka u divljini, spavanja pod noćnim nebom i testiranje izdržljivosti zbog nošenja svog potrebnog tereta na leđima tijekom 50-ak kilometara dugog puta. Naravno, nameće se uvijek isto pitanje, što bi nekome trebalo trodnevno nošenje 20-ak kila na leđima dok dan za danom odrađuješ i po više od 1000 m visinske razlike…But, well…Kad planina zove, znamo koji je jedini mogući odgovor 😊

Ideja za Camino rodila se u mojim dvadesetim, kada sam pročitala knjigu „Hodočašće“ Paulo Coelho. Dvadeste godina poslije pogledala sam i film „The Way“, koji je potvrdio moju želju i eto tek ove godine, nakon dugih trideset godina, odvažila sam se za Camino Frances. Pripreme nisu bile prevelike, jer nisam imala vremena za duge šetnje, redoviti usponi na Sljeme, Moslavačka Gora i poneki planinarski izleti. To nije bilo ni sjena onoga što me je čekalo, a toga nisam bila ni svjesna, što je ponekad i dobro u životu.